Želimir Žilnik

Želimir Žilnik

Jedna žena – jedan vek 

2011.

110 min

Credits

Scenario i režija: Želimir Žilnik
Kamera: Miodrag Milošević
Montaža: Vuk Vukmirović
Crtež i animacija: Aleksandar Rot, Aleksandar Ilić
Obrada zvuka: Filip Vlatković
Producentkinja: Sarita Matijević

Učestvuju / participants: Dragica Vitolović Srzentić, Ljiljana Đakonović, Dražen Vitolović, Dario Vitolović, Ondina Vitolović, Davor Lukas, Đulijano Vivoda, Marsel Žigante, Ines Akvavita, Ivanka Bošnjak, Josip Petranović

Produkcija / Produced by: Playground produkcija, Novi Sad

Jedna žena – jedan vek dokumentarni je film, baziran na principima iskaza, intervjua i rekonstrukcije, koji kroz životnu priču junakinje Dragice Srzentić osvjetljava niz značajnih događaja i ličnosti vezanih za jugoslavensku povijest prije i nakon Drugog svjetskog rata. Kroz sliku jednog stoljeća života žene heroja, otvaraju se rijeko spominjani segmenti eks-jugoslavenskih intelektualnih i ideoloških labirinata kroz koje se prolazilo u stvaranju i propadanju 8 država u kojima je živjela ova Istrijanka iz Sovinjaka (Austro-Ugarska, Kraljevina Italija, Kraljevina SHS, NDH, FNRJ, SFRJ, Hrvatska, Srbija).

U kontekstu Srzentićinog iskustva kao članice jugoslavenskog partizanskog otpora za vrijeme Nacističke okupacije, fraza ‘jedna žena – jedan vek’ više je od komentara na njenu dugovječnost. Njen osobni iskaz nerazdvojan je od turbulentne povijesti istočne Europe tijekom Drugog svjetskog rata i njegovih posljedica. Žena u fokusu ovog dokumentarca skrivala se u podzemlju, bježala, bila je uhićena i mučena i prevarila smrt više no jednom. Njene riječi odzvanjaju humorom i dostojanstvom umjesto gnjevom i tugom. Žilnik pričama Dragice Srzentić posvećuje dovoljno vremena, nadopunjujući ih snimkama njenog putovanja na paradu u Moskvi i umetanja animiranih sekvenci koje podcrtavaju njene uspjehe.

Želimir Žilnik, rođen 1942. u Jugoslaviji, umjetnik je i redatelj iz Novog Sada u Srbiji. U iznimno bogatoj karijeri, Žilnik je napravio preko 50 dugometražnih i kratkometražnih filmova, koji su bili međunarodno prikazivani, na filmskim festivalima u Berlinu, Torontu, Rotterdamu, Moskvi i Oberhausenu. Krajem ’60ih godina prošlog stoljeća zaradio je pohvale zbog svojih društveno angažiranih filmova, ali je doživio i cenzuru u sedamdesetima i devedesetima zbog nepokolebljive kritike državnog aparata. Njegov rad obilježava velika moć opservacije i metoda uvjerljive naracije života običnih ljudi.