Fragile Utopia

„Čini se da se ljudsko kolektivno pamćenje toliko degradiralo da zaboravlja što što to treba odbaciti, a što sačuvati. Propadanje okoliša je sveprisutno i brzo eskalira. Ipak, mi istovremeno potvrđujemo svoje konačno jedinstvo s prirodom tako što demonstriramo vlasništvo nad njezinim resursima. Za mene je ovo ekološki apsurdno stanje” – S ovom misli kao polaznom točkom Rupali Patil posebno za III. Bijenale industrijske umjetnosti razvija krajolik apsurda oblikovan potrošnjom i zlostavljanjem. Njezini crteži velikih dimenzija dovode nas do krajolika u kojemu su vodene crpke zamijenile drveće, što svjedoči komodifikaciji ovog osnovnog prirodnog resursa. Dok bi se u urbanim sredinama te crpke mogle smatrati uobičajenim načinima upravljanja protokom vode, u nematerijalnom prostoru kojeg je stvorila Patil one sadržavaju vanzemaljsku i pomalo jezivu auru.